Danas, u razdoblju posebne osjetljivosti na razlićite oblike i pojave netolerancije
i diskriminacije, ćinjenica da slike muskaraca i żena nisu u jeziku jednake protumaćena je
kao jezicni seksizam.
Budući da su u jeziku prikazani stavovi i preferencije njegovih korisnika, problem
relacije spol-jezik predmet je istrażivanja u razlićitim disciplinama, prije svega
u sociologiji, antropologiji, filozofiji, psihologiji te u jezikoslovlju.
Kao i u izvanjezićnom svijetu, tako i u jeziku muski i żeński spoi nisu isto tretirani.
Njihove su slike raznolike i asimetrićne. Naime, żeński spoi zauzima niże mjesto
u drustvenoj hierarhiji i na leksićkoj, tvorbenoj te sintaktićkoj razini jezika. Ta
disproporcija obiljeżava i poljski i hrvatski jezik.
Medutim, razlićiti su stavovi prema muśkoj dominaciji u jeziku: neopażanje
i/ili izostavljanje tog problema (Usp. Polański 1999), izvjesćivanje tj. upoznavanje
s ćinjenicama (Usp. Gruszczyński 2002, Grzegorczykowa 1984, ovaj rad), izvjeśćivanje
i kriticiziranje jezićne diskriminacije żena (Usp. Barić 1988 ,1989, Handke 1989; 1990;
1994, Kopaliński 1995, Nagórko 2001, Karwatowska 2005), akceptiranje, ćak i pozitivno
• • • 129 • • • ocjemvanje (Usp. Klemensiewicz 1957, Kramarić 1988, Łaziński 2006) te krajnje
drugaćiji pristup - radikalni jezicni feminizam (Usp. Miemetz 1994).
U ovom radu je prikazana relacija spol-rod u poljskom i hrvatskom jeziku. U jeziku
su osnovni kriteriji za istrażivanje relacije spol-rod slożnost s tvorbenim i sintaktićkim
pravilima (sustavni kriterij), drustvena akceptacija (uzualni kriterij), preferencije korisnika
jezika (estetski kriterij), povijesni kontinuitet (tradicija) te kvantitativni kriterij. Navedeni kriteriji nemaju isti status i istu vrijednost. U radu se sustavni kriterij
smatra primamim, jer tzv. feminisnćka lingvistika pretpostavlja da je jezik kao sustav te je
njegova realizacija primjer diskriminacije żena.
Istrażivanje se provodi na osnovi stilski neobiljeżenih osobnih imenica ćiji su
designati muśkarac i/ili żena.
U uvodnom, teoretsko-metodologijskom dijelu uz pregled poljskih i hrvatskih
definicija gramatićke kategorije roda predstavljen je i pregled rodnog sustava u poljskom
i hrvatskom jeziku. Ukazuje se takoder na Weissove kategorije sexus, koje uz pomoć
morfoloskih sredstava srednjeg roda te zbirnih brojeva cine primjeri jezićne
ne-identifikacije spola.
Gramatićki rod se cesto snijesta i promatra u zrcalu izvanjezicne dihotomije spola.
Naime, jezik se u tzv. femmistićkoj lingvistici definira kao sredstvo za iskazivanje
i akceptiranje diskriminacije żena, a ćak i za manipuliranje ljudskom svijesću.
Shematizirano se dakle prikazuju dokazi o seksistićkoj naravi jezika koji beneficira
muskarce. Medutim, jezikoslovci polemiziraju s konceptom o jezicnoj diskriminaciji żena,
pa se u radu navodi i kritika Jezićnih” feministkinja.
Taj dio daje i odgovor na pitanje jesu li i kada su rijeći spoi i rod istog znaćenja; je
li moguća njihova izmjenicna uporaba.
U drugom, analitićkom dijelu analizira se relacija spol-rod na morfolośkoj
i sintaktićkoj razini poljskog i hrvatskog jezika Cilj je prikazivanje mogućnosti
izrażavanja muśkog i żenskog spola u jeziku na osnovi osobnih imenica.
U prvom poglavlju - Gramatićki rod osobnih imenica - opisan je androcentricni
karakter jezika, koji za rodno neodredene subjekte generalno koristi muski rod. Zbog toga
je u pitanju cjelovita i realna mogućnost prikazivanja i jezicne identifikacije żena, a kao
primjer navodi se analiza znacenja i referencije leksema ćoyjek i tesko prihvatljiv prijedlog
uporabe struktura tipa studenti i studentice (tzv. splitting) u svim oglasima, statutima,
formularima, dokumentima razlićitog tipa i sl.
U poljskom i u hrvatskom jeziku muśki je rod obiljeżen univerzalnosću, pa prema
tzv. feministićkoj lingvistici siroko znaćenje muśkih osobnih imenica vodi do nevidljivosti
żena u jeziku.Za pojedine imenice karakteristicna je njihova dvorodnost, tj. mogućnost
pripadanja dvama rodovima. Prema tome, u radu se daje pregled dvorodnih osobnih
imenica koje su stilski neobiljeżene. Opisuje se takoder tzv. kategoriju deprecijatmiosti,
karakteristicnu za muske osobne imenice samo u poljskom jeziku. Ta kategorija ne postoji
u hrvatskom jeziku.
U drugom poglavlju - Morfologija osobnih imenica - na osnovi analizę żenskih
oblika osobnih imenica ukazuje se na neka pravila mocijske tvorbe rijeci te njezina
ogranićenja.
Analiza mocijske tvorbe i danasnje uporabe żenskih mocijskih parnjaka daje
odgovor na pitanje da li je jezićna spoina asimetrija rezultat nekadasnjeg patriarhalnog
sustava kojeg su znaćajke saćuvane u jeziku bez obzira na drustvene promjene, iii je ta
pojava dinamićna unatoć promjenama u izvanjezicnom svijetu. Naime, drustveni i kultumi
cimbenici - prije svega porast statusa i obrazovanja żena, njihova strućna aktivnost,
insistiranje na njihovoj samostalnosti - stvorili su potrebu za prosirenje leksika, koji se
odnosi na zanjimanja, polożaje, funkcije i sl. Medutim, razlićiti su stavovi prema uporabi
żenskih i muśkih oblika osobnih imenica u odnosu na żeński spoi.
Prikazuje se, dakle razlika u uporabi i znaćenju te statusu imenica koje su nastale
procesom sufiksacije, kao sto je primjerice profesorica te imenica koje su nastale kao
rezultat promjene paradigmata npr. (gospoda) profesor u poljskom i u hrvatskom jeziku.
U radu se dakle daje i kratki osvrt na tvorbu poljskih te hrvatskih imena i prezimena
koji su nezaobilazni elementi covjekove identifikacije, prate ga od rodenja i na taj naćin
jednoznaćno razlikuju ljude, sadrże i informaciju o społu designata.
Treće poglavlje naslovljeno Spoi i rod sintaktićke relacije prikazuje
neravnomjemost spolova na razini sintagma.
Prvi dio opisuje krśenje osnovnih pravila kongruencije u poljskom i hrvatskom
jeziku. Poljski i hrvatski su fleksijski jezici, pa nesklonjivost osobnih imenica krśi njihovu
jezićnu normu. Vażno je istaknuti da ta pojava u hrvatskom jeziku ima manji raspon nego
u poljskom.
Budući da je uporaba struktura tipa gospoda profesor izvor problema pri izboru
oblika atributa i predikata, u radu se prikazuju pravila sroćnosti ad formam i sroćnosti
ad sensum.
182
U svezi s analizom sintaktićkog piana jezika prikazuju se takoder slożeni subjekti
koji se sastoje od imenica razlićitog roda i broją te slaganje subjekata tog tipa
s predikatnim rijećima. Razlog je najćeśćih pogreśaka da subjekti tog tipa nisu uvijek
tretirani kao zasebna semantićko-gramaticka, cjelina pa se predikati cesto ślazu po broju
i rodu samo s najbliżim sastavnim dijelom subjekata.
U zavrsnom dijelu rada daje se odgovor na pitanje może li jezik biti bespolan te se
ukazuje na problem naravi androginije. Jezik je kao sustav neutralan, ali je spoi kodiran
unjemu, dakle spoino indiferentni jezik je utopija. Samo coyjek koristeći jezik może
odlućiti o izboru jezicnih struktura koje (ne)upućuju na odredeni spoi.
Istrażivanje svih navedenih aspekata relacije spol-rod u jeziku vodi i do analizę
pojmova koji su rabljeni u ovom radu, tj. może li se govoriti o jezicnoj diskriminaciji żena
iii je prihvatljivije i razlożnije koristenje pojmova asimetrija i disproporcija.
Cilj je lingvistike znanstveno (ćitaj: objektivno) istrażivanje jezika, dakle u radu,
sobzirom na njegov lingvistićki i konfrontativni karakter, koriste se objektivni pojmovi
te izbjegava se subjektivno ocjenjivanje.
Cilj je ovog rada sistematizacija najvażnjih aspekata vezanih uz relaciju spol-jezik
te prikazanje slićnosti i razlika u tom podrućju Analizom prikazanih podataka
tenavedenih primjera zakljuceno je da je u hrvatskom jeziku stupanj spolno-rodne
asimetrije niżi nego u poljskom.